Intervju u tandemu: POZIV KOJI SE VOLI

Sport ume nekada da bude nepravedan, baš poput života. Put do uspeha u sportu vodi preko mnogo prepreke, a u slici značajnog postignuća, svaki delić je izuzetno bitan. Kada se dostigne cilj, kada se podigne trofej, ostvari nešto za pamćenje, u prvi plan dospe deo činilaca uspeha, dok drugi, široj javnosti, ostanu nepoznati. Mi kao veliki klub koji je dostigao u istoriji sve što se moglo ostvariti nećemo nikada zaboraviti svaki delić mehanizma koji nas je nekada vodio i koji nas vodi sada. Sva ostvarenja, uz svu požrtvovanost, predanost, posvećenost, stručni rad i trening, ne bi bila moguća da sve ove godine nismo uz nas imali vrhunske fizioterapeute koji su igračima bili više od članova stručnog štaba, koji su bili i lekari i psiholozi i prijatelji. Sve uspehe i neuspehe u poslednje tri decenije, sa svojim Metaloplastikom preživljavao je Bane Mrkonjić, a sada za iste izazove priprema svog kolegu Milana Lackovića.

KAKO STE PRVI PUT POSTALI DEO STRUČNOG ŠTABA RK “METALOPLASTIKA”?

MRKONJIĆ:Beše to 1983. godine, debitovao sam u Kupu evropskih šampiona, u utakmici protiv Honveda. Pre toga sam bio u Mačvi, pozvao me je kolega Nikolov koji nije imao dovoljno vremena da se posveti tom pozivu u klubu, a ja sam želeo da ovo bude moja profesija, nosio sam veliki entuzijazam. Došao sam da pokušam, ubrzo sam stekao poverenje i nekako smo klub i ja zajedno stasavali, postizali uspehe i brzo je “Metaloplastika” meni postala mnogo više od profesionalnog angažmana, od kluba.

LACKOVIĆ: U klub me je doveo prethodni fizioterapeut Đorđe Ignjatović, pozvao me je da mu pomažem 2011. godine, a kako je on bio i reprezentativni fizioterapeut, već 2012. godine, na pripremama na Zlatiboru bio sam sam. Volim ovaj posao, a posle toga sam stekao i veliko samopouzdanje koje me nosi i danas.

ŠTA JE NAJLEPŠTE, A ŠTA NAJTEŽE U POSLU FIZIOTERAPEUTA?

MRKONJIĆ: Rad sa mladima, a ja ću reći i život sa njima. U sportu smo upućeni jedni na druge, zajedno smo na pripremama, na treninzima, utakmicama i iako je pomoć prilikom povrede najvažniji segment našeg posla fizioterapeut je mnogo više od toga. Pripremiti igrača za nastup nije samo stvar fizičke pripreme, već ste tu i kao drug, kao prijatelj, kao psiholog, tu ste da ga uverite da je jak i da može izneti sve zahteve. Bilo je situacija kada mislite o nekom igraču, o povredi o njegovom oporavku i po 24 sata, sve je to lepota posla i posvećenosti nečemu što zaista volite. Najteže su situacije kada ste nemoćni da pomognete, kada vidite tešku povredu, kada i vas boli to što igrač oseća, a znate da mu vi ne možete pomoći, već da mora lekar specijalista intrvenisati. Onda ostaje samo da se nadate da će sve biti u redu.

LACKOVIĆ: Pomoć igračima, priprema za utakmicu. Velika je odgovornost na vama, vas trener konsultuje koliko je spreman neki igrač, može li izneti meč, može li nastaviti, učestvujete u svakom trenutku rada, deo ste tima. Mnogo volim ovaj posao i teško je istaći neke teške trenutke, ali svakako da su to frakture, prelomi, pucanja mišića kada je sve što možete da uradite imobilizacija povređenog dela i priprema za prevoz kod lekara specijaliste.

RUKOMET SE TOKOM DECENIJA MENJA, DA LI SE MENJA I TIP POVREDA?

MRKONJIĆ: Svakako. Kada sam ja počinjao rukomet je više bio oslonjen na tehniku, na improvizaciju u igri, a u tim situacijama povrede su mahom bile posledice sudara, duela, najteže su bile frakture posle nezgodnog kontakta. Danas je rukomet brži, drugačiji, mnogo više pažnje se poklanja fizičkoj spremi, izdržljivosti, mnogo je promena pravaca brzih, te tako danas preovlađuju distorzije, povrede ukrštenih ligamenata i sl. Naravno, sve ovo je relativno, nema povreda koje se više ne dešavaju, niti onih koje su tek nastale, reč je samo o frekventnosti. Važno je da je i medicina napredovala, te je i period oporavka sada znatno kraći nego pre nekoliko decenija.

NAJUPEČATLJIVIJI TRENUTAK, POVREDA SA KOJOM STE SE SUOČILI U KARIJERI?

MRKONJIĆ: Pamtim neke iz našeg najslavnijeg perioda. Mislim da još čujem zvuk povrede Vujine u Kupu šampiona kada je ozbiljno povredio ahilovu tetivu. Ko poznaje njega zna koliko je teško bilo ubediti ga da mora na dugu pauzu, da mora da odmara. Sećam se i povrede Mila Isakovića protiv Magdeburga. Pretrpeo je frakturu nosa, a iako je trebalo da pauzira, na svoje insistiranje je igrao, sa maskom. Bilo ih je još samo se ovih prvo setim. To su bili neverovatni ljudi koji su igrali na svoje insistiranje, čak su i trpeli bol samo da bi igrali, imali su neverovatnu želju.

LACKOVIĆ: Ne pamtim ime tog momka, bio je kod nas na probi, u pitanju je leto 2015. godine. Prilikom doskoka mu je proklizala noga, samo je pao i tako glasno jauknuo, izgubio boju, da smo se i mi ostali zgranuti. Došlo je do povrede trijade, odnosno sve što je moglo da pukne od veza u kolenu je puklo, stravična, teška povreda.

ŠTA JE NAJVAŽNIJE U VAŠEM POZIVU, ŠTA MORA DA POSEDUJE DOBAR FIZIOTERAPEUT?

MRKONJIĆ: Ja živim svoj san, radim ono što sam oduvek želeo, čemu sam težio i radim u klubu koji beskrajno volim, koji je moj život. Mislim da je najvažnija posvećenost, ljubav prema sopstvenom pozivu i spremnost da se stalno uči, usavršava, da se teži sopstvenom napretku kako bi i efekat rada bio bolji.

LACKOVIĆ: Oduvek sam voleo sport, igrao sam nekada fudbal, ali je jedna povreda kolena bila dovoljna da shvatim da od moje karijere nema ništa, ali i da uvidim koliko je važan i plemenit ovaj poziv. Znao sam šta želim i to ostvarujem. Morate voleti ovaj posao, morate stalno pratiti novine, ali i slušati savete starijih, učiti zanat i postajati sve bolji, morate težiti da budete zadovoljni sobom.

MIŠLJENJE O VAŠEM KOLEGI?

MRKONJIĆ: Sjajan čovek, momak koji ima sve predispozicije za ovaj posao. Kada sam se vratio u klub, po odlasku kolege Ignjatovića, insistirao sam da Lacko ostane sa nama jer sam video i ljubav prema ovom poslu i znanje. Sjajno sarađujemo, a ja se trudim da mu prenesem sve ono što je mene nosilo kroz karijeru, da budem od pomoći u svakoj situaciji. Znam ja koliko imam godina, da ne mogu večno biti u ovom poslu, ali zato sam miran jer Lacka vidim kao zamenu koja će biti jako važna u svakom stručnom štabu koji bude vodio naš klub.

LACKOVIĆ: Ne samo kolega, čika Bane je kolega, mentor i prijatelj. Neverovatno iskustvo, velika stručnost, neko za koga znam da ga mogu pitati za savet i iz oblasti sportske medicine, ali i privatno i da će ono što mi kaže vredeti i imati težinu. Pravi je gospodin, veliki čovek koji zna i da se našali i da bude ozbiljan, pravi drug i autoritet sa kojim mi je čast da radim. Nadam se da ću jednom dostići njegov nivo znanja i stručnosti.

Start a Conversation

Your email address will not be published. Required fields are marked *