Category: Intervjui

DODIĆ ZA ŠABAC 24/7: Igram najbolji rukomet u životu i uživam u Metaloplastici!

Mateja Dodić, 20-godišnje desno krilo Metaloplastike, igra sezonu života.
Najbolji je strelac “plave furije” sa 79 golova u domaćem prvenstvu, treći je golgeter čitave Super rukometne lige Srbije i trenutno je jedini reprezentativac iz šabačkog kluba na širem spisku A selekcije za Evropsko prvenstvo u Nemačkoj (10-28. januar).
Osvajač bronzane medalje sa “orlovima” na EP do 21 godine rođen je u Vranju, ali posle šest sezona provedenih u Metaloplastici Mateja, u intervjuu za portal “Šabac 24/7”, iskreno kaže da mu je Šabac kao druga kuća!
Miljenik ovdašnje publike se slaže s našom konstatacijom da se trenutno nalazi u životnoj formi ali je svestan da su pred njim tek vrhunski dometi i veličanstvena karijera. Da kucnemo u drvo…
– Otkako me je sa 15 godina u Metaloplastiku pozvao trener Miodrag Kažić u Šapcu mi je prelepo. Nijednog trenutka nisam razmišljao o dolasku ovde. Još dok sam počinjao da se bavim rukometom maštao sam o tome da jednog dana zaigram u Metaloplastici. To je u rukometnom svetu kao da igrate fudbal za Crvenu zvezdu ili za Partizan. Jednostavno, gigant – s puno strasti govori o “plavima” naš sagovornik.

Da li si imao prilike da na jutjubu gledaš čuvene šabačke vanzemaljce, dvostruke prvake Evrope sredinom 80-ih prošlog veka?
MATEJA DODIĆ: O da, i uživao sam u svakom meču koji sam pogledao, iako se rukomet od tada mnogo promenio, brži je, sa više trčanja. Kakav je samo igrač bio Mile Isaković, puno je moglo da se nauči i od Vukovića, Vujovića, ma od cele te generacije, tu nije bilo slabog mesta, ta generacija je po svemu bila čudesna.

Iz redova Metaloplastike si već sa 20 godina stigao do statusa juniorskog reprezentativca, a sigurno ćemo te gledati i u dresu A tima. Možda već od januara na EP u Nemačkoj?
MATEJA DODIĆ: Uh, to bi bilo fenomenalno, ali sam prilično realan jer na mojoj poziciji igraju asovi kao što su Vorkapić, Đukić i Radivojević. Čast mi je što sam u njihovom društvu, kao kandidat, ali svi oni su po kvalitetu ispred mene. Moje je da radim i da strpljivo čekam šansu.

U svakom slučaju, bićeš i srcem i dušom uz “orlove” na Evropskom šampionatu?
MATEJA DODIĆ: To svakako. Iz mlađih selekcija dobro znam šta znači nositi dres sa nacionalnim grbom. Poseban osećaj. Srbija će u Minhenu imati težak zadatak jer je u grupi sa Islandom, Mađarskom i Crnom Gorom, ali verujem da možemo među dve najbolje ekipe koje će nastaviti takmičenje u drugom krugu.

Vratimo se Metaloplastici… U Šampionatu Srbije odlično gurate, drugi ste na tabeli?
MATEJA DODIĆ: Iskreno, pomalo i iznenađujuće smo tako visoko kotirani. Mada, samo mi znamo koliko truda ulažemo na treninzima, na utakmicama. Uspeli smo da spojimo mladost i iskustvo na pravi način, atmosfera je fenomenalna, slušamo sve što stručni štab od nas traži. Vojvodina je tu ispred svih, ali pre početka takmičenja na to drugo mesto su pretendovali mnogi – Dubočica, Partizan, Pančevo, Kragujevac… Samo da nastavimo tako. Jedva čekam revanš sa Vojvodinom, igraće se u Šapcu, a tu nam je publika veliki adut.

Da li si očekivao da ćeš tako brzo, sa tek 20 godina, postati treći strelac lige?
MATEJA DODIĆ: Iskreno, ne jer se ne opterećujem golovima, želim da igram za tim, radim šta mi se kaže, a opet dobar je osećaj kada tresete mreže. Crvenoj zvezdi sam dao 10 golova, uz pomoć saigrača, ali taj meč smo svi igrali dobro. Imamo takav tim da ako mene ne ide na nekom meču tu su i drugi moji saigrači koji su odlični u realizaciji. To je i snaga našeg tima.

U nedelju vas čeka nastavak evropskog puta?
MATEJA DODIĆ: I to kakvog puta. Krećemo sa beogradskog aerodroma u subotu u šest ujutro, letimo do Amsterdama, čekaćemo pet sati na presedanje za Helsinki, a onda sledi još dva sata puta autobusom kako bi smo stigli na megdan ekipi BK-46.

Veruješ li da će “plus 2” iz Šapca biti dovoljno za revanš treće runde EHF Evropskog kupa?
MATEJA DODIĆ: Sigurno će nam ta minimalna prednost značiti, ali to ne može da bude presudno. U Finskoj startujemo kao da je 0:0, taj meč moramo da odigramo maksimalno skoncentrisano, kvalitetno. Imamo motiva, kad već idemo na tako naporno putovanje, nastojaćemo svim snagama da se u Šabac vratimo kao pobednici. Imali smo “plus 7” u jednom trenutku u prvoj utakmici, verujem da je to pokazatelj da sa njima može da se igra. I da se prođe u sledeću rundu!

Mateja Dodić sadašnjost i budućnost Metaloplastike. Privatno miran i skroman momak, na terenu – mašina za davanje golova. Rukometaš koji će, sigurno, obeležiti i vreme pred nama u dresu reprezentacije Srbije.

Izvor Šabac 24/7

Vladan Matić: Želim da igramo lep i moderan rukomet

Rukometaši Metaloplastike Elixir novu sezonu otvaraju pred svojom publikom u hali ,,Zorka”, a prvi protivnik u Super rukometnoj ligi biće im ekipa Proletera. Sa Vladanom Matićem, šefom struke kluba iz Šapca, razgovarali smo o poslednjim pripremama i očekivanjima za predstojeću sezonu.

Metaloplastika Elixir je tokom avgusta odigrala nekoliko prijateljskih utakmica i učestvovala na dva međunarodna turnira. Ipak, pravu sliku o svom timu Matić će moći da dobije tek kada počne prvenstvo.

,,Igrom i rezultatima sam više nego zadovoljan. Nisam zadovoljan zdravstvenim biltenom ekipe, jer nijednu utakmicu nismo odigrali u kompletnom sastavu. Novajlije u našim redovima su stigle sa povredama iz prošle sezone, a i u toku priprema se nakupilo sitnijih povreda, pa smo uglavnom bili bez četiri do pet igrača po utakmici. Nadam se da ćemo uskoro moći da računamo na kompletan sastav”.

Plastičari su prethodnu superligašku sezonu završili osvajanjem trećeg mesta, a ambicije kluba svakako su vezane za plasman u plej-of.

,,Pet igrača je na kraju prošle sezone napustilo tim, ali smo doveli šest pojačanja. Domagoj Alilović i Vukašin Pavlović su nas pojačali na poziciji srednjeg beka, dok su Andrija Lasica i Mirian Gavašelišvili dovedeni na poziciji levog beka. Tu su i pivotmeni Uroš Pavlović i Igor Milovanović, tako da smo nadomestili odlaske kvalitetnim pojačanjima. Očekujem da dalje razvijamo našu mladu ekipu i da igramo lep i moderan rukomet. Što se tiče drugih klubova, Vojvodina je bez konkurencije. Partizan je odličan, a uz njih u borbi za plej-of vidim Dinamo, Radnički, Crvenu zvezdu Primobet i Dubočicu 54”, istakao je Vladan Matić.

Utakmicu prvog kola Super rukometne lige između Metaloplastike Elixir i Proletera možete pratiti u subotu, 9. septembra, od 18:30.

Izvor: Super rukometna liga

Rukomet kao porodična tradicija

Četiri generacije sportista, tri rukometne. Dva golmana, dva srednja beka. Vukašin već prevazišao druge. Rukomet više od sporta. Okolnosti krojile karijere starijih. Najveća želja svih da Vukašin bude srećan i ostvaren, odličan sportista i još bolji čovek
Dok se svi prisećaju „one“ Metaloplastike iz slavnih 80-ih, ljubitelji rukometa u gradu koji je ovaj sport proslavio širom planete maštaju jače nego ranije da bi nova generacija koja trenutno stasava u redovima najvećeg srpskog kluba mogla vratiti deo slave i ponosa. To je generacija u kojoj su: Dodić, Antonijević, Milovanović, Mirković, Ćosić, Marjanović, Pavković, Novaković, Zorić… Nedavno je na širem spisku reprezentativnih seniorskih kandidata , uz Srdanovića i Milenkovića bilo i ime jednog iz pomenute generacije, Vukašina Antonijevića, srednjeg beka, kome je tek 17 leta.

Priča o Vukašinu je u stvari nastavak priče o Antonijevićima, porodici čije članove je život vodio u različite profesije, ali rukomet je spona među njima koliko i prezime. Vule „samo“ ima sve predizspozicije da napravi „preokret“ sportske storije gde Dragoljubov unuk, Vladin sin, Pavlov sinovac, čini da oni budu Vukašinovi deda, otac i stric .

Dragoljub Antonijević je paralelno stajao među stativama fudbalskog i rukometnog gola. Braneći za šabačku Mačvu nastupao je, između ostalog i u kup utakmici protiv Crvene Zvezde, kada je Dragan Džajić postigao pobednički gol. Dok je još stasavao u na fudbalskom terenu u Šapcu, današnjoj sokolani nastajao je novi sport. Predratna hazena je polako nestajala, a rađao se mali rukomet, odnosno danas svima poznati i slavni sport. Zajedno sa doajenima sporta poput Luke Božanića bio je deo prvih generacija ondašnjeg Partizana, Mačve, kako se današnja Metaloplastika zvala do 1970, a potom i „plastičara“.

– Voleo sam sve sportove, golmanska pozicija me je posebno inspirisala, bio sam poznat po bravurama. Bio sam i u fudbalu i rukometu, onda je to bio novi sport, ali protkan pozitivnom energijom i osećajem da je u velikom usponu. Izabrao sam ga veroatno zbog prijatelja i mog dragog trenera Miće Kljeze, odnosno Milana Antonića koji je nesebično savetovao u svakom trenutku, bio više od trenera.

Dok je Dragoljub nastupao na veteranskim turnirima u Umagu, njegov sin Vladimir Antonijević nastavio je rukometnu golmansku tradiciju sredinom 80-ih.
-Počeo sam kod čuvenog profesora Đoke Petrovića, a u prvi tim me je pozvao Nikola Jevremović Gužva. Iz generacije smo Ivan Ćosić, Vlada Vešić i ja selektovani u prvi tim. Na golu je bila izvanredna konkurencija. Tu su bili čuveni Zoran Đorđić, stigao je iz Valjeva Radosavljević, a tu je bio i Vladan Krasavac, potom Neba Stojinović i Dane Šijan. U toj generaciji su Banfro, Neđa Jovanović, Vlada Matić, Milan Milošević, Sušić…

Savetujem moga unuka da razvija vrednosti i vrline ne samo na rukometnom terenu, već i da bude, pre svega, dobar i pošten čovek, da uvažava timski rad, da bude kreativan, da ovlada samokontrolu i toleranciju. Važno je da se suviše ne uzdigne u pobedama, niti da poklekne pred porazima. Poneki neuspesi mogu da budu velika škola

Maturant Medicinske škole, diplomac smera zubni tehničar našao se na prekretnici 1992. godine, ostanak u rukometu ili odlazak na studije. Odlučio se za drugu opciju, uspešno završio Stomatološki fakultet i danas je doktor stomatologije.

-Dugo sam se dvoumio, jednako su me privlačila različite odluke i na kraju sam ipak prelomio da upišem studije stomatologije u Beogradu, što je i značilo kraj rukometne karijere. Bile su to teške godine i uz uobičajene dileme mladosti postojao je i pritisak situacije u okruženju na koju niste mogli ostati imuni. Veliki podsticaj sam dobio od dr Bate Džinovića i profesora Aćima Dragutinovića.

Već je Antonijevićima rukomet bio deo identiteta, te je još jedan član izašao na parket. Vladimirov brat Pavle zakoračio je na trening Metaloplastike, uz jednu važnu promenu.

-Načinio je strašnu „izdaju“ (smeh), prekinuo je golmanski niz i odabrao da bude levo krilo. Gledao je istinske majstore na toj poziciji poput Mila Isakovića i to ga je privlačilo. Otac i ja smo žalili što se ne oproba na srednjem beku, jer je građom bio više za to mesto i drago nam je da je kasnije ipak došao u bekovsku liniju i tu praktično završio karijeru – priseća se Vladimir.

Pavle Antonijević je stasavao do prvog tima Metaloplastke, nosio plavi dres, odrastajući uz sport koji je bio mnogo više od treninga i utakmica. Ostaje upisan u istoriju još jednog kluba. Praktično od osnivanja Mačve iz Bogatića do kraja karijere nosio je dres Bogatinaca sa kojima je postigao istorijske uspehe. Stigli su od najnižeg „beton“ ranga do Super B lige. Kako sam ističe, sva lepa rukometna sećanja nose mali žal.

-Rukomet me je izgradio kao ličnost fizički i mentalno, naučio me da gubim, pobeđujem, da se borim, doneo poznanstva, upoznao sam brojne gradove, klubove, žalim što što nisam iskoristio pun potencijal, mnoge okolnosti su uticale na to, ali ne žalim što sam izabrao rukomet i bio deo ovog sjajnog sporta – naglašava Pavle, inače otac malog Maksima koji iako ima svega četiri godine odlično barata sa loptom.

Vukašin je stasavao uz rukometne memoare deda Dragoljuba, oca Vladimira, ali prateći i razvojni put strica Pavla koji se probijao na sportskoj sceni u teškim godinama. Uverio se u brojne rizike, ali uvideo sve lepote igre koja je proslavila grad i već postala deo porodice.

– Trenirao sam najpre džudo, stigao do zelenog pojasa. Jedan period sam trenirao paralelno dva sporta, imao sam podršku za svaki izbor, te sam poslušao srce i opredelio se samo za rukomet. Čast mi je što sam dobio priliku da nastavim porodičnu tradiciju, obučem slavni dres Metaloplastike i svaki trening je nova prilika i novo zadovoljstvo koje me ispunjava i podstiče da napredujem – deli sa nama Vukašin razmišljanja apostrofirajući poverenje trenera kao najvažnije.

FOTO: RSS
FOTO: RSS
-Imao sam sreću da kroz dosadašnju karijeru sarađujem sa odličnim trenerima i dobrim ljudima koji su znali kada je potrebno biti strog, kada blag, reč je o ljudima koji su razumeli sve trenutke kroz koje igrač prolazi, pomažući da ih lakše prevaziđemo. Uz taj pristup lakše je pružiti maksim na parketu.
Dragoljub i Vladimir su nosili dres sa brojem jedan, dok Pavle i njegov sinovac Vukašin na leđima čuvaju 14. Već sada je Vukašin ostvario nešto što prethodne generacije nisu.

-Dragoljub je bio blizu reprezentativnog dresa Jugoslavije, čuveni Abaz Aslanagić je bio konkurencija. Vukašin je nadmašio sve nas pozivom u nacionalni tim pre 18. rođendana i svakako ima najviše potencijala da ostvari značajnu rukometnu karijeru. Nije ni on odabrao gol, ali mogu reći da poseduje taj gen, pre tri godine je bio najbolji golman turnira u malom fudbalu (smeh) – smatra otac kadetskog reprezentativca i već sada potencijalnog nosioca seniorske selekcije Srbije.

Priča o Vukašinu je u stvari nastavak priče o Antonijevićima, porodici čije članove je život vodio u različite profesije, ali rukomet je spona među njima koliko i prezime

Kroz mlađe kategorije Vukašin je napredovao do najpre drugog tima Metaloplastike sa kojom je igrao u Prvoj ligi, dobio je šansu kod Veselina Vukovića među provitimaca, a sada je važan deo planova Miodraga Kažića. Napredovao je korak po korak, te nije želeo da propusti ni Super B ligu.

-Nastupa povremeno i za Ub u Super B ligi, na dvojnu registraciju. Rukomet je njegova pasija i želi da stekne što više iskustva, da ne preskače nivoe, već da u svakoj utakmici, na svakom treningu postane kompletniji – navodi Vukašinov otac prisećajući se saveta koji je imao kada je sin sa njim podelio želju da rukomet bude njegov sportski izbor.

-Savetovao sam ga da posle treninga, ma koliko naporan bio, on ne sme biti psihički umoran, već ispunjen i da se raduje narednom. Ukoliko je drugačije, onda nije dobro i izbor treba preispitati. Moja najveća sreća je kada ga posle treninga vidim nasmejanog i raspoloženog. Ne sme da se prezastiti, već da u sportu vidi polje za napredak i saznavanje svih tajni u njemu.

Prekretnica leta 2021.
Vukašin Antonijević je uz Mateju Dodića i Filipa Milovanovića bio na spisku selektora Teodorovića za Evropsko kadetsko prvnstvo u Varaždinu. Dve godine mlađi od većine, nije očekivao da će imati veliku minutažu, no osećao je ponos što je deo ekipe. Roditelji šabačkih momaka su odlučili da otputuju i pruže uživo podršku sa tribina.
-U prvoj utakmici krah, gubimo od vrlo prosečne Italije. Od Vukašina dobijam poruku u kojoj me pita da li smo napustili Varaždin u šoku. Shvatio sam koliko je njemu i svima njima teško. Nismo ni razmišljali o odlasku, a kada sam mu to napisao javio mi je da je trener napravio potpunu promenu u ekipi, te da od naredne utakmice on postaje prvi srednji bek. Prvi naredni rival izuzetna Slovenija. Verovao sam u njega najviše, imali smo vrlo kratku prepisku. Pobedili su Sloveniju, a on je proglašen za igrača utakmice.

Talenat je važan deo uspešne karijere, još bitniji segment je rad, ali i želja da se uči, napreduje, da se svako znanje prihvata, analizira, primenjuje.

-Razume hijerarhiju, prihvata svaki savet trenera, uvažava svaku odluku i trudi se da iskoristi svaki sekund na parketu, bez razmišljanja da li je zaslužio više minuta ili ne. Spreman je da igra i jedan i 60 minuta. Njegova pozicija zahteva brzo reagovanje i racionalnost kada razliku čini jedan trenutak. Zna da mora biti najracionalniji kada su emocije najjače svestan je toga što je izuzetno važna stvar i uveren sam ispravan pristup – podvlači Vladimir.

Put uspeha je dug i naporan, ali ne i nesavladiv. Najvažnije odluke mora doneti Vukašin, a generacije rukometaša Antonijevića su tu kao potpora za sve što ga čini srećnim.

– Savetujem moga unuka da razvija vrednosti i vrline ne samo na rukometnom terenu, već i da bude, pre svega, dobar i pošten čovek, da uvažava timski rad, da bude kreativan, da ovlada samokontrolu i toleranciju. Važno je da se suviše ne uzdigne u pobedama, niti da poklekne pred porazima. Poneki neuspesi mogu da budu velika škola. Treba da radi na izgradnji svoga stila igre, po čemu će biti uočljiv, naravno, da iz toga proistekne brzina i efikasnost u konačan ishod igre. Osnov je da snažno veruje u sebe i u pobedu.

Put do velikih postignuća uz trud, posvećenost, odricanja, nosi i dozu fortune koja iz prikrajka ume da odigra značajnu ulogu.

-Mnogo je svakodnevnih saveta koje delim sa njim redovno, ali najvažnije je da je on pametan, talentovan momak, izrasta u velikog igrača, želim mu svu sreću u daljoj karijeri i nadam se da su se sve loše mantre za rukometne kariejre Antonijevića završile sa mojom karijerom i da je za njega spremna sva sreća – naglašava Pavle, stric i kolega po poziciji.

Suština očevih želja je slična, nije suština u uspehu, već dostizanju ličnog ispunjenja i zadovoljstva njegovog Vukašina.

-Želim mu da bude srećan, šta god da čini sreću za njega. Voleo bih da bude vredan i pošten igrač i čovek. Porodica je tu da bude potpora svemu. Mi smo tu da obezbedimo mir, da nema strah od greške. Svaki pritisak je pogrešan, a rad se isplati u jednom trenutku, pre ili kasnije, ali se isplati neminovno.

Članovi porodice žele, a mladi Vukašin sanja velike uspehe, za sada u dresovima plave i crvene boje.
-Moje želje su usmerene ka matičnom klubu, sanjam trofej sa Metaloplastikom, želim dobar rezultat ovog leta sa kadetskom reprezentacijom, a dugoročno da budem deo reprezentacije koja će vratiti naš rukomet u svetski i evropski vrh.

D. B.

IZVOR: Glas Podrinja

Vukašin Antonijević i Ognjen Jovanović gosti emisije AS sport

Važna pobeda na neugodnom terenu, pred vatrenim navijačima Jugovića iz Kaća, bio je razlog više da emisiju AS sport kod Tanje Ilić na regionalnoj televiziji AS, otvore mladi srednji bek plavih Vukašin Antonijević i kondicioni trener Ognjen Jovanović.

Vukašin iako mlad igrač iskoristio je minutažu koju mu je na ovom susretu ukazao strateg plastičara Miodrag Kažić na najbolji mogući način. Utakmicu je završio kao najbolji igrač meča, što je svakako veliko priznanje imajući u vidu da je ovu utakmicu počeo sa klupe.
Vukašinove dobre partije nisu promakle ni čelnim ljudima u rukometnom savezu i kao sada redovan prvotimac Mataloplastike, standardan je i član reprezentacije Srbije kada su mlađe kategorije u pitanju.
Ognjen je neko ko je uz rukomet odrastao i po završenom fakultetu oprobao se, sa velikim uspehom, u trenerskim poslu. Od ove sezone on je pored Miodraga Kažića i Davida Rašić, jedan od zaslužnih za fizičku spremnost igrača u našem klubu. Kako sam navodi ovo je veliko iskustvo za njega, imajući u vidu da je odmah po završetku studija dobio priliku da se priključi jednom profesionalnom klubu.

Više o svemu poslušajte u video prilogu koji smo pripremili za Vas.

Celu emisiju AS sport od 22.11.2021. godine, možete pogledati ovde.

ŠABAC NOSIM U SRCU: Vukašin Vorkapić na oproštaju od Metaloplastike pred odlazak u Francusku

Vukašin Vorkapić je u Novom Sadu u nedelju odigrao poslednji meč u domaćem takmičenju za Metaloplastiku. Reprezentativno desno krilo, raskošnog talenta, ovog leta se seli u francuski Ivri.
FOTO: Arkus liga
FOTO: Arkus liga

-Trener Kažić mi je pre meča rekao da bi trebalo da uživam u utakmici jer je poslednja. Pristupio sam tome vrlo ozbiljno, trudio sam se da se na lep način oprostim od kluba koji je zaslužan za sve što sam do sad postigao – kaže Vukašin koji je u tom dvoboju postigao 13 golova.

Šapčani su sezonu završili na trećem mestu, ostali su bez SEHA lige?
-Nije to ono što smo želeli, ali takav je sport…

Kakav je osećaj bio igrati poslednji meč u dresu kluba u kome ste igrački stasali, postali reprezentativac?
-Predivno je bilo nositi taj dres, igrati u Šapcu, gradu divnih ljudi. Posebna je ljubav prema Metaloplastici, klubu u kome sam se afirmisao i koji je zaslužan za moj igrački razvoj.

Teška sezona je iza vas, u svakom smislu, a gde su Šapčani izgubili korak, ostali na kraju i bez drugog mesta?
-Protiv Železničara i u Nišu i u Šapcu, ali i Partizana u Beogradu. Tu nismo smeli da kiksnemo tako. Nije smelo da nam se dogodi da izgubimo sa velikom razlikom. Moguće je da smo bili malo i umorni, jer smo igrali i Arkus ligu i SEHA ligu, neki igrači nisu uspeli da se dovoljno odmore.

Da li ste spremni za prve inostrane izazove? Sada će publika u Francuskoj imati priliku da uživa u Vašem talentu?
-Spremam se za to već godinu, dve, jedva čekam da pokažem sebe u najboljem svetlu.

Bićete na oku i selektori Toniju Đeroni?
-Da. Zahvalan sam mu na pozivu u reprezentaciju, što sam imao priliku da igram kvalifikacije protiv Francuske i Grčke. Mnogo sam i naučio od njega, neke nove rukometne cake.

Očekujete li da se nađete i na spisku putnika za Evropsko prvenstvo, grupa je izuzetno zanimljiva, Francuska, Hrvatska i Ukrajina?
-Reprezentacija je u usponu, biće zanimljivo svakako, a potrudiću se da nađem svoje mesto tamo. Naravno, selektor je taj koji ima poslednju reč – kaže Vorkapić.

Izvor: Sportski Žurnal