Category: Zanimljivo

Skola-rukometa-Metaloplastika

Škola rukometa – pet decenija bez dana pauze

Rad škole rukometa RK “Metaloplastika” obnovljen je u septembru 1973. godine, i za pet decenija neprekidnog rada škola je iznedrila veliki broj prvotimaca našeg kluba, dok je nekoliko hiljada dečaka treniralo rukomet.

Osnivači škole rukometa bili su AcaTrifunović, Milivoje Debeljački (upravnik škole), nastavnici fizičkog vaspitanja, Đorđe Petrović (OŠ “Nata Jeličić”), Branko Damjanović (OŠ “Vuk Karadžić”) i Živko – Žuća Milovanović (OŠ “Laza K. Lazarević”). Kasnije su u radu škole, kao treneri bili angažovani bivši igrači: Jerotić, Pajić, Cvejić, Pavlović i drugi.

Prvi trener u školi, koji je dve godine proveo u radu sa najmlađima, bio je Rade Radivojević. Zbog obaveza u prvoj ekipi mesto je ustupio Vasi
Saviću.
Već 1977. godine osvojeno je 1.mesto u Republici Srbiji i 2.mesto u Jugoslaviji.

Prvotimci ponikli iz naše škole bili su Đukanović, Karanović, Stančetić, Simonović, Isaković, Vuković, dok je Rašić postao prvotimac 1973., odmah po završetku osnovne škole.

Škola rukometa svoj izuzetan i kvalitetan rad, krunisala je 1989. godine, kada su dečaci rođeni 1969. godine predvođeni trenerom Milanom Simonović u Celju postali omladinski prvaci Jugoslavije. Već naredne godine odbranjena je titula omladinskog prvaka Jugoslavije. Ovoga puta to je pošlo za rukom generaciji 1970 godište, a pohod na titulu koju su izborili u Rijeci 1990. godine, predvodio je sa klupe trener Slavko Novaković.
Iste godine Šabac dobio i pionirskog prvaka države. Sa titulom se pohvalila generacija dečaka rođenih 1975. godine a tim je sa klupe vodio je trener profesor Đoka Petrović.

Teška i turbulentna vremena u državi koja je zahvaćena ratom na području bivše Jugoslavije, inflacijom i bombardovanjem tadašnje Savezne Republike Jugoslavije osetile su se i u klubu. Koliko god da se radilo u tim teškim vremenima nedostajali su vrhunski rezultati. Mnoge generacije su pokušale da ponove osvajanje titule ali su zauzimele druga i treća mesta na državnim prvenstvima. Post koji je trajao pune tri decenije je prekinula generacija dečaka rođenih 2008. godine. U Šabac iz Aranđelovca su se sa peharom prvaka države vratili dečaci M12, koje je predvodio trenerski tandem Željko Jokić i Miloš Mitrović najavivši povratak naše škole na velika vrata.

PUT DUG 30 GODINA

 

Da sve to nije slučajno, potvrdili su i u godini kada se obeležava pet decenija rada škole rukometa. Dve generacije je uspelo da se izbori za naslov prvaka države Srbije. Titulu prvaka za dečake do 12 godina, 28. maja osvojila je generacija dečaka rođenih 2010. godine koju je predvodio trener Miloš Mitrović, a nedelju dana kasnije i njihove dve godine starije kolege, dečaci rođeni 2008. godine koju su predvodili koordinator škole rukometa Miodrag Kažić i trener Nemanja Aleksić.

Metaloplastika je klub koji i danas izuzetnu pažnju posvećuje radu škole rukometa, a sa ponosom ističemo i najduži period od pet decenija neprekidnog rada sa mladim naraštajima, po čemu smo sigurno, jedini klub u državi koji se time može pohvaliti na ponos svih generacija Šapčana.

Zna se “KO je KO”!!!

Renomirani rukometni portal Handball Planet izneo je rang listu najboljih klubova svih vremena kada kada su u pitanju ekipe sa starog kontinenta. Rang lista obuhvata period od 1957 pa sve do danas i na njoj je svoje mesto našlo 202 kluba.

Lista je pravljena na sledeći način:
KUP ŠAMPIONA / EHF LIGA ŠAMPIONA – Šampioni 10 bodova, finalisti 5 bodova, polufinalisti 2,5 poena
KUP POBEDNIKA KUPA – pobednici 5, finalisti 2,5, polufinalisti 1,25
EHF KUP – pobednici 5, finalisti 2,5, polufinalisti 1,25
EHF Evropska liga – pobednici 5, finalisti 2,5, polufinalisti 1,25
EHF CHALLENGE CUP / EHF kup – pobednici 2,5, finalisti 1,25, polufinalisti 0,62 bodova.

Među prvih 100 samo tri kluba iz Srbije, dok su se među 200 najboljih našli još sedam klubova.
Najbolje rangirani klub iz naše zemlje je i dalje Metaloplastika koja se nalazi na 16. mestu najboljih klubova svih vremena sa ukupno 35 bodova. Sledi Proleter iz Zrenjanina na 48. mestu sa 10 bodova. A među prvih 100, tačnije na deobi 94. mesta nalazi se RK Železničar iz Niša sa ukupno 3,75 bodova.

Kada su u pitanju klubovi iz bivše Jugoslavije jedino se PPD Zagreb nalazi ispred našeg kluba i sa 46,25 bodova zauzima 10. mesto.

Pogledajte kompletnu rang listu u izdanu Handball Planet.

Bivši igrač Metaloplastike dobitnik Vukove nagrade

Prof. Dr Vojislav Andrić je doktor metodike matematike iz Valjeva dobitnik Vukove nagrade.
Vojislav Andrić u dresu sa brojem 12 u rukometnom timu “Metaloplastike” / Foto: Privatna arhiva Vojislava Andrića
Vojislav Andrić u dresu sa brojem 12 u rukometnom timu “Metaloplastike” / Foto: Privatna arhiva Vojislava Andrića

Nepunih pet decenija posvećen je afirmaciji matematike kao nauke i nastavnog predmeta, stručno – pedagoškom radu sa učenicima i nastavnicima, kao i doslednom zalaganju za afirmaciju prosvete, kulture i sporta širom naše zemlje. Posebno treba istaći njegovo dugogodišnje delovanjeu razvoju Valjevske gimnazije. Najpre je radio kao profesor, a potom i kao direktor u tri perioda i sa svojim kolektivom Valjevsku gimnaziju uvrstio je u red najuglednijih škola u Srbiji. U oblasti matematike objavio je 51 knjigu u preko 70 izdanja u tiražu od blizu milion primeraka, a udžbenici za osnovnu školu su prevedeni na jezike nacionalnih zajednica. Objavio je 40 stručnih i naučnih radova i realizovao 41 saopštenje na konferencijama i simpozijumima međunarodnog nivoa. Imao je 121 saopštenje na seminarima i stručnim skupovima u Srbiji, a realizovao je i više od 80 akreditovanih seminara za nastavnike. Učestvovao je kao predavač u više od 60 letnjih i zimskih škola mladih matematičara, a veliki broj je i sam organizovao. Takođe, organizovao je najveći broj republičkih i saveznih takmičenja i olimpijada za mlade matematičare. Uključen je u rad Istraživačke stanice u Petnici kao jedan od osnivača, predavača i stručnih saradnika. Trenutno je angažovan kao rukovodilac Matematičkog kluba „ Diofant“ u Valjevu, koji ima razgranate aktivnosti u oblasti rada sa mladim matematičarima, izdavačkoj delatnosti i na planu usavršavanja nastavnika. Zahvaljujući radu prof. Andrića matematika je mnogim učenicima postala omiljen predmet. Kao predsednik Društva matematičara Srbije, značajno je unapredio oblike i metode rada sa obdarenim učenicima u Srbiji i oblast stručno – metodičkog usavršavanja učitelja i nastavnika matematike. Obavljao je neke od najznačajnijih državnih poslova u kulturi. Njegov doprinos razvoju umetničkog amaterizma vidljiv je u povezivanju Valjevske gimnazije i KUD „Abrašević“. Delovao je i u sportu, bio rukometaš valjevskog „Metalca“ i šabačke „Metaloplastike“. Obavljao je i najviše funkcije u Rukometnom savezu Srbije.

POLUFINALE KUPA SRBIJE: Vojvodina– Radnički UŽIVO

Leskovac će 31. marta i 1. aprila biti domaćin finalnog turnira Kupa prof. dr Branislav Pokrajac. Poslednjeg dana marta meseca započinje borba za trofej nacionalog Kupa kada će se u polufinalnim duelima u SRC Dubočica sastati RK Vojvodina i SPD Radnički u 16:30 časova, odnosno RK Dubočica 54 i RK Metaloplastika od 19:00 časova.

Obe polufinalne utakmice možete pratiti uživo na našem sajtu.

Kup prof. dr Branislav Pokrajac
 Vojvodina– Radnički
Četvrtak, 31. mart 2022. u 16:30 časova

Prenos  utakmice omogućio: Sportuživo

Rukomet kao porodična tradicija

Četiri generacije sportista, tri rukometne. Dva golmana, dva srednja beka. Vukašin već prevazišao druge. Rukomet više od sporta. Okolnosti krojile karijere starijih. Najveća želja svih da Vukašin bude srećan i ostvaren, odličan sportista i još bolji čovek
Dok se svi prisećaju „one“ Metaloplastike iz slavnih 80-ih, ljubitelji rukometa u gradu koji je ovaj sport proslavio širom planete maštaju jače nego ranije da bi nova generacija koja trenutno stasava u redovima najvećeg srpskog kluba mogla vratiti deo slave i ponosa. To je generacija u kojoj su: Dodić, Antonijević, Milovanović, Mirković, Ćosić, Marjanović, Pavković, Novaković, Zorić… Nedavno je na širem spisku reprezentativnih seniorskih kandidata , uz Srdanovića i Milenkovića bilo i ime jednog iz pomenute generacije, Vukašina Antonijevića, srednjeg beka, kome je tek 17 leta.

Priča o Vukašinu je u stvari nastavak priče o Antonijevićima, porodici čije članove je život vodio u različite profesije, ali rukomet je spona među njima koliko i prezime. Vule „samo“ ima sve predizspozicije da napravi „preokret“ sportske storije gde Dragoljubov unuk, Vladin sin, Pavlov sinovac, čini da oni budu Vukašinovi deda, otac i stric .

Dragoljub Antonijević je paralelno stajao među stativama fudbalskog i rukometnog gola. Braneći za šabačku Mačvu nastupao je, između ostalog i u kup utakmici protiv Crvene Zvezde, kada je Dragan Džajić postigao pobednički gol. Dok je još stasavao u na fudbalskom terenu u Šapcu, današnjoj sokolani nastajao je novi sport. Predratna hazena je polako nestajala, a rađao se mali rukomet, odnosno danas svima poznati i slavni sport. Zajedno sa doajenima sporta poput Luke Božanića bio je deo prvih generacija ondašnjeg Partizana, Mačve, kako se današnja Metaloplastika zvala do 1970, a potom i „plastičara“.

– Voleo sam sve sportove, golmanska pozicija me je posebno inspirisala, bio sam poznat po bravurama. Bio sam i u fudbalu i rukometu, onda je to bio novi sport, ali protkan pozitivnom energijom i osećajem da je u velikom usponu. Izabrao sam ga veroatno zbog prijatelja i mog dragog trenera Miće Kljeze, odnosno Milana Antonića koji je nesebično savetovao u svakom trenutku, bio više od trenera.

Dok je Dragoljub nastupao na veteranskim turnirima u Umagu, njegov sin Vladimir Antonijević nastavio je rukometnu golmansku tradiciju sredinom 80-ih.
-Počeo sam kod čuvenog profesora Đoke Petrovića, a u prvi tim me je pozvao Nikola Jevremović Gužva. Iz generacije smo Ivan Ćosić, Vlada Vešić i ja selektovani u prvi tim. Na golu je bila izvanredna konkurencija. Tu su bili čuveni Zoran Đorđić, stigao je iz Valjeva Radosavljević, a tu je bio i Vladan Krasavac, potom Neba Stojinović i Dane Šijan. U toj generaciji su Banfro, Neđa Jovanović, Vlada Matić, Milan Milošević, Sušić…

Savetujem moga unuka da razvija vrednosti i vrline ne samo na rukometnom terenu, već i da bude, pre svega, dobar i pošten čovek, da uvažava timski rad, da bude kreativan, da ovlada samokontrolu i toleranciju. Važno je da se suviše ne uzdigne u pobedama, niti da poklekne pred porazima. Poneki neuspesi mogu da budu velika škola

Maturant Medicinske škole, diplomac smera zubni tehničar našao se na prekretnici 1992. godine, ostanak u rukometu ili odlazak na studije. Odlučio se za drugu opciju, uspešno završio Stomatološki fakultet i danas je doktor stomatologije.

-Dugo sam se dvoumio, jednako su me privlačila različite odluke i na kraju sam ipak prelomio da upišem studije stomatologije u Beogradu, što je i značilo kraj rukometne karijere. Bile su to teške godine i uz uobičajene dileme mladosti postojao je i pritisak situacije u okruženju na koju niste mogli ostati imuni. Veliki podsticaj sam dobio od dr Bate Džinovića i profesora Aćima Dragutinovića.

Već je Antonijevićima rukomet bio deo identiteta, te je još jedan član izašao na parket. Vladimirov brat Pavle zakoračio je na trening Metaloplastike, uz jednu važnu promenu.

-Načinio je strašnu „izdaju“ (smeh), prekinuo je golmanski niz i odabrao da bude levo krilo. Gledao je istinske majstore na toj poziciji poput Mila Isakovića i to ga je privlačilo. Otac i ja smo žalili što se ne oproba na srednjem beku, jer je građom bio više za to mesto i drago nam je da je kasnije ipak došao u bekovsku liniju i tu praktično završio karijeru – priseća se Vladimir.

Pavle Antonijević je stasavao do prvog tima Metaloplastke, nosio plavi dres, odrastajući uz sport koji je bio mnogo više od treninga i utakmica. Ostaje upisan u istoriju još jednog kluba. Praktično od osnivanja Mačve iz Bogatića do kraja karijere nosio je dres Bogatinaca sa kojima je postigao istorijske uspehe. Stigli su od najnižeg „beton“ ranga do Super B lige. Kako sam ističe, sva lepa rukometna sećanja nose mali žal.

-Rukomet me je izgradio kao ličnost fizički i mentalno, naučio me da gubim, pobeđujem, da se borim, doneo poznanstva, upoznao sam brojne gradove, klubove, žalim što što nisam iskoristio pun potencijal, mnoge okolnosti su uticale na to, ali ne žalim što sam izabrao rukomet i bio deo ovog sjajnog sporta – naglašava Pavle, inače otac malog Maksima koji iako ima svega četiri godine odlično barata sa loptom.

Vukašin je stasavao uz rukometne memoare deda Dragoljuba, oca Vladimira, ali prateći i razvojni put strica Pavla koji se probijao na sportskoj sceni u teškim godinama. Uverio se u brojne rizike, ali uvideo sve lepote igre koja je proslavila grad i već postala deo porodice.

– Trenirao sam najpre džudo, stigao do zelenog pojasa. Jedan period sam trenirao paralelno dva sporta, imao sam podršku za svaki izbor, te sam poslušao srce i opredelio se samo za rukomet. Čast mi je što sam dobio priliku da nastavim porodičnu tradiciju, obučem slavni dres Metaloplastike i svaki trening je nova prilika i novo zadovoljstvo koje me ispunjava i podstiče da napredujem – deli sa nama Vukašin razmišljanja apostrofirajući poverenje trenera kao najvažnije.

FOTO: RSS
FOTO: RSS
-Imao sam sreću da kroz dosadašnju karijeru sarađujem sa odličnim trenerima i dobrim ljudima koji su znali kada je potrebno biti strog, kada blag, reč je o ljudima koji su razumeli sve trenutke kroz koje igrač prolazi, pomažući da ih lakše prevaziđemo. Uz taj pristup lakše je pružiti maksim na parketu.
Dragoljub i Vladimir su nosili dres sa brojem jedan, dok Pavle i njegov sinovac Vukašin na leđima čuvaju 14. Već sada je Vukašin ostvario nešto što prethodne generacije nisu.

-Dragoljub je bio blizu reprezentativnog dresa Jugoslavije, čuveni Abaz Aslanagić je bio konkurencija. Vukašin je nadmašio sve nas pozivom u nacionalni tim pre 18. rođendana i svakako ima najviše potencijala da ostvari značajnu rukometnu karijeru. Nije ni on odabrao gol, ali mogu reći da poseduje taj gen, pre tri godine je bio najbolji golman turnira u malom fudbalu (smeh) – smatra otac kadetskog reprezentativca i već sada potencijalnog nosioca seniorske selekcije Srbije.

Priča o Vukašinu je u stvari nastavak priče o Antonijevićima, porodici čije članove je život vodio u različite profesije, ali rukomet je spona među njima koliko i prezime

Kroz mlađe kategorije Vukašin je napredovao do najpre drugog tima Metaloplastike sa kojom je igrao u Prvoj ligi, dobio je šansu kod Veselina Vukovića među provitimaca, a sada je važan deo planova Miodraga Kažića. Napredovao je korak po korak, te nije želeo da propusti ni Super B ligu.

-Nastupa povremeno i za Ub u Super B ligi, na dvojnu registraciju. Rukomet je njegova pasija i želi da stekne što više iskustva, da ne preskače nivoe, već da u svakoj utakmici, na svakom treningu postane kompletniji – navodi Vukašinov otac prisećajući se saveta koji je imao kada je sin sa njim podelio želju da rukomet bude njegov sportski izbor.

-Savetovao sam ga da posle treninga, ma koliko naporan bio, on ne sme biti psihički umoran, već ispunjen i da se raduje narednom. Ukoliko je drugačije, onda nije dobro i izbor treba preispitati. Moja najveća sreća je kada ga posle treninga vidim nasmejanog i raspoloženog. Ne sme da se prezastiti, već da u sportu vidi polje za napredak i saznavanje svih tajni u njemu.

Prekretnica leta 2021.
Vukašin Antonijević je uz Mateju Dodića i Filipa Milovanovića bio na spisku selektora Teodorovića za Evropsko kadetsko prvnstvo u Varaždinu. Dve godine mlađi od većine, nije očekivao da će imati veliku minutažu, no osećao je ponos što je deo ekipe. Roditelji šabačkih momaka su odlučili da otputuju i pruže uživo podršku sa tribina.
-U prvoj utakmici krah, gubimo od vrlo prosečne Italije. Od Vukašina dobijam poruku u kojoj me pita da li smo napustili Varaždin u šoku. Shvatio sam koliko je njemu i svima njima teško. Nismo ni razmišljali o odlasku, a kada sam mu to napisao javio mi je da je trener napravio potpunu promenu u ekipi, te da od naredne utakmice on postaje prvi srednji bek. Prvi naredni rival izuzetna Slovenija. Verovao sam u njega najviše, imali smo vrlo kratku prepisku. Pobedili su Sloveniju, a on je proglašen za igrača utakmice.

Talenat je važan deo uspešne karijere, još bitniji segment je rad, ali i želja da se uči, napreduje, da se svako znanje prihvata, analizira, primenjuje.

-Razume hijerarhiju, prihvata svaki savet trenera, uvažava svaku odluku i trudi se da iskoristi svaki sekund na parketu, bez razmišljanja da li je zaslužio više minuta ili ne. Spreman je da igra i jedan i 60 minuta. Njegova pozicija zahteva brzo reagovanje i racionalnost kada razliku čini jedan trenutak. Zna da mora biti najracionalniji kada su emocije najjače svestan je toga što je izuzetno važna stvar i uveren sam ispravan pristup – podvlači Vladimir.

Put uspeha je dug i naporan, ali ne i nesavladiv. Najvažnije odluke mora doneti Vukašin, a generacije rukometaša Antonijevića su tu kao potpora za sve što ga čini srećnim.

– Savetujem moga unuka da razvija vrednosti i vrline ne samo na rukometnom terenu, već i da bude, pre svega, dobar i pošten čovek, da uvažava timski rad, da bude kreativan, da ovlada samokontrolu i toleranciju. Važno je da se suviše ne uzdigne u pobedama, niti da poklekne pred porazima. Poneki neuspesi mogu da budu velika škola. Treba da radi na izgradnji svoga stila igre, po čemu će biti uočljiv, naravno, da iz toga proistekne brzina i efikasnost u konačan ishod igre. Osnov je da snažno veruje u sebe i u pobedu.

Put do velikih postignuća uz trud, posvećenost, odricanja, nosi i dozu fortune koja iz prikrajka ume da odigra značajnu ulogu.

-Mnogo je svakodnevnih saveta koje delim sa njim redovno, ali najvažnije je da je on pametan, talentovan momak, izrasta u velikog igrača, želim mu svu sreću u daljoj karijeri i nadam se da su se sve loše mantre za rukometne kariejre Antonijevića završile sa mojom karijerom i da je za njega spremna sva sreća – naglašava Pavle, stric i kolega po poziciji.

Suština očevih želja je slična, nije suština u uspehu, već dostizanju ličnog ispunjenja i zadovoljstva njegovog Vukašina.

-Želim mu da bude srećan, šta god da čini sreću za njega. Voleo bih da bude vredan i pošten igrač i čovek. Porodica je tu da bude potpora svemu. Mi smo tu da obezbedimo mir, da nema strah od greške. Svaki pritisak je pogrešan, a rad se isplati u jednom trenutku, pre ili kasnije, ali se isplati neminovno.

Članovi porodice žele, a mladi Vukašin sanja velike uspehe, za sada u dresovima plave i crvene boje.
-Moje želje su usmerene ka matičnom klubu, sanjam trofej sa Metaloplastikom, želim dobar rezultat ovog leta sa kadetskom reprezentacijom, a dugoročno da budem deo reprezentacije koja će vratiti naš rukomet u svetski i evropski vrh.

D. B.

IZVOR: Glas Podrinja