Istorija kluba

Iako se za hazenu, kako se tada nazivu rukomet, u Šapcu saznalo već posle Prvog svetskog rata, masovnije bavljenje ovim sportom u gradu na Savi počelo je pre 60 godina. Na inicijativu profesora Aleksandre Kerkovića veliki rukomet najpre su prihvatili učenici Gimnazije. U toj školi, početkom pedesetih godina, prvi put su demonstrirana i pravila tzv. malog rukometa. Da ga prihvate, učenike je podsticao nastavnik Milan Antonić.

Ipak, za početak razvoja rukometnog sporta u Šapcu i okolini obično se uzima 1958. godina. Tada je u Prnjavoru održano prvenstvo društava “Partizan” sreza Šabac. Od šabačkih rukometaša koji su tu igrali kasnije je oformljena rukometna sekcija “Partizana”, a zatim i klub.

Sve veća popularnost ovog sporta doprinosi da se 1960. godine formira gradska liga. Takmičilo se osam ekipa, Najbolji igrači, među kojima su preovlađivali gimnazijalci, bili su i prvi članovi rukometne sekcije Društva za telesno vaspitanje “Partizan”. Počela je da djeluje 1961. godine. U okviru reorganizacije društva, godinu dana kasnije, rukometna sekcija prerasla je u klub. Prvi predsednik bio je Ljubomir Kurtić, prvi trener – Živko Mijailović, nastavnik fizičkog vaspitanja. Te, 1962. godine rukometaši Partizana iz Šapca startovali su iu zvaničnom takmičenju. U prvoj utakmici Beogradska zona, u oktobru 1962, pobedili su Jedinstvo iz Uba u 20:15. U ekipi su Vasilić, Radnić, Tajsić, Čergić, Pantelić, Mitić, Pavić, Lazić i Božanić.

Pod nazivom Partzan šabački rukometaši takmičili su se šest godina. Suočeni sa hroničnom besparicom, čestim smenama trenera i nedostatkom uslova za rad, Božanić, Pavić, Jerotić, Savić, Antonijević, Radovanović, Lekić, Aleksić i ostali igrali su sa promenljivim uspehom. Plasman u Srpskoj ligu nije doprineo da se uslovi poboljšaju. Posle odlaska na studije u Beogradu nekoliko najboljih igrača napustilo je klub. Njihova mjesta zauzimaju su gimnazijalci Damnjanović, Cvejić, Amidžić, Lončarević, Pajić, Milunić i drugi. Pod novim imenom – Mačva ponovo su izborili povratak u republičku ligu. Ali, reorganizacija takmičenja bila je uzrok što se uskoro ponovo našla u najnižem rangu.

U leto 1970., kada je mlada i talentovana ekipa pretilo rasulo, u pomoć je priskočilo Industrijsko preduzeće Metaloplastika. Dogovoreno je da preduzeće preuzima finansiranje takmičenja, a većinu članova uprave čine članovi kolektiva i klub nosi naziv METALOPLASTIKA. To je i ozvaničeno na vanrednoj Skupštini kluba, 27. avgusta 1970. Odlučeno je da klupske boje budu plava i bela. Za predsednika je izabran Aleksandar Trifunović, direktor Metaloplastike. Pod njegovim rukovodstvom ovog kluba i rukometnog sporta u Šapcu ostvarili su izuzetna dostignuća.

Formiranje rukometnog pogona Metaloplastike, kako se tada često nazivao klub bilo je prelomno. Rasterećeni finansijski briga šabački rukometaši su bez poraza osvojili prvo mesto u Posavsko – podunavskoj zoni. Pod rukovodstvom trenera Slobodana Pavića Metaloplastika je u kvalifikacijama izborila plasman u Jedinstvenu srpsu ligu. Ekipi se pridružio Mijatović, Živanović, Medenica i nešto kasnije Smiljanski iz Beograda, Spaho i Đukanović iz Loznice i drugi. Sa pojačanom sastavom i novim trenerom Miladinom Stanisavljevićem iz Beograda Šapčani su u Jedinstvenoj srpskoj ligi proveli dve sezone. Ubedljivo, prvo mesto osvojilo je u sezoni 1972/73. Od mogućih 60 u svoj posao uknjižili su čak 52 boda!

Plasman u Drugu saveznu ligu bio je podstrek igračima i rukovodstvu Metaloplastike da stalnom napretku rukometa u svom gradu daju novi doprinos. Da bi se ostvario upućen je poziv afirmisanim rukometašima koji su ponikli u Šapcu da se vrate u matični klub. Presudan je imao svoj dolazak Petra Fajfrića, zlatnog olimpijca iz Minhene i Lazare Aleksića, člana Crvene zvezde. Ekipu su pojačali i Andrić iz Valjeve i Radivojević iz Bačke Palanke.

Iako je bilo predviđeno da se u borbi za ulazak u Prvu saveznu ligu sve snage koncentrišu tek za dvije – tri godine, prilika za to odmah je iskorišćena. Šabački rukometaši su se tako – reći, prošetali kroz Drugu ligu. Ni nekoliko nekadašnjih prvoligaša nisu bili prepreka. Uz podršku se uvek punih tribina stadiona za muški sportove u Šapcu, Metaloplastika je u 26 utakmica zabeležila 20 pobeda. Sa 7 bodova više od drugoplasiranog Borca iz Uroševca šapčani su izborili mesto u društvu najboljih. Te, 1974. posle 22 godine Šabac je ponovo dobio predstavnika u najkvalitetnijem rangu takmičenja u zemlji. Ekipa Metaloplastike svrstala se među retke timove koji su za samo četiri godine prešli put od najnižeg do najvišeg ranga takmičenja. Taj uspeh postigli su: Pajić, Antonijević, Andrić, Jerotić, Fajfrić, Savić, Aleksić, Mijatović, Radivojević, Živanić,

Zahvaljujući prelivnosti rukometnih radnika, Aleksandrom Trifunovićem na čelu i rezultate, polako ili sigurno šabački rukometaši počeli su da dobijaju status koji su zaslužili. Pored preduzeća o klubu je počelo da brine i ceo grad. Sistemski rad na rešavanju životnih pitanja igrača (stanovi, zaposlenje i stručno usavršavanje) bio je sve uspešniji.

U prvoj prvoligaškoj sezoni Šapčani su osvojili 26 bodova i deveto mesto. Bio je solidan plasman tima u čijim su redovima pronađeni i povratnici Đorđe Lekić i Nišlije Živković i Pavlović. U toj i narednoj sesiji velika smetnja bio je nedostatak sopstvene hale. Rukometaši Metaloplastike svakodnevno su bili na točkovima. Trenirali su i kao domaćini igrači u Valjevu ili Beogradu. To je bilo iscrpljujuće, pa su Šapčani u sezoni 1975/76. došla je situacija da se grčevito bore za opstanak. Održana utakmica odigrana je tek izgrađena hali sportova “Zorka” u Šapcu, 9. maja 1976. U susretu sa Borcem iz Banjaluke, kojim je nezvanično otvoren taj sportski objekat, Metaloplastika je izborila nerešen rezultat (29:29). Na kraju prvenstva Borac je prvi, a Metaloplastika deseta sa 23 boda.

Treču prvoligašku sezonu Metaloplastika je dočekala u podmlađenom sastavu i sa novim trenerom – Jezdimirom Stankovićem. Ukazao je šansu igračima omladinskog tima Rašiću, Đukanoviću, Isakoviću, Vukoviću, Simonoviću … Iako je smena generacija često rizična Šabački tim uspeo je da izbori, do tada najbolji plasman – šesto mesto. Golobradi rukometaši Metaloplastike počele su da stiču i međunarodno iskustvo na turnejama u Francuskoj i SP Nemačkoj. U januaru 1977. omladinska ekipa Metaloplastike osvojila je prvo mesto u Srbiji i drugo u Jugoslaviji. Bio je za jedan od prvih nagovora velikih uspeha šabačkih rukometaša. Njihove utakmice u zimu 1977. počela je da prenosi i televiziju.

Naredna sezona potvrdila je ispravnost orijentacije na mlade, talentovane igrače. Obeležavajući jubilej – 20 godina rukometa u Šapcu Metaloplastika je osvojila peto mesto. Šapčani su bili i veoma uspešni domaćini 18. turnira “Trofej Jugoslavije”. Boravak u Šapcu i igre brhunskog kvaliteta najpoznatijih rukometaša Evrope podstakli su i domaćine da ulože nove napore u stvaranju tima koji bi mogao da se pojavi i na evropskoj i svetskoj sceni,

U slijedeće dvije sezone, neočekivano, Šapčani su se borili da očuvaju prvoligaški status. Stankovića je, najpre, zamenio Petra Fajfrića, a onda je trener postao Sead Hasanefendić. U julu 1979. ekipi Metaloplastike se pridružio i Veselin Vujović, rukometaš iz Cetinje. Bio je na prvom mjestu od nekoliko mladih igrača čiji je dolazak doprineo stvaranju šabačkog šampionskog tima. Prvotimci su postali i omladinci Kuzmanovski, Ignjatović, Karanović i Čolić. Kada im se u leto 1980. pridružio i Mirko Bašić, mladi golman Partizana iz Bjelovara bio je zaključen spisak igrača koji su mnogo obećavali.

Velike mogućnosti mladog tima potvrdile su u takmičenju za KUP Jugoslavije. Posle pobede nad Vardarom iz Skoplje i pančevačkim Dinamom, u finalu u Celju savladan je tim Aero Celja sa 28:19. Prvi trofej, koji je omogućio nastup u zvaničnom međunarodnom takmičenju osvojiti su: Karanović, Mijatović, Vukovič, Čolić, Novaković, Simonović, Jevremovič, Vujović, Isaković, Rašić, Kuzmanovski, Bašić, Đukanović i Memić. Treneri su bili Sead Hasanefendić i Vasilije Savić.

Prvi nastup na evropskoj sceni (sezona 1980/81. Bio je veoma uspešan. U takmičenju za Kup pobednika kupova Evrope Metaloplastika je stigla do polufinala. Eliminisala je Rapa iz Trondhajma (Norveška) i Elektromoš iz Budimpešta. Predstava od 6 golova u prvoj utakmici u Šapcu nije bila dovoljna.Predstavnik DR Nemačke na svom terenu je pobedio sa sedam golova razlike.Veliki razočarenje nije omelo Šapčane da pod ponovnim rukovodstvom trenera Stankovića u domaćem prvenstvu zauzmu četvrto mesto sa 30 bodova.

Sedmo takmičenje u društvu najboljih krunisano je najvećim uspehom. Predvođeni trenerima Đorđem Vučinićem u ješenjem i Zoranom Živkovićem u prolećnom delu prvenstva Jugoslavije (1981/82) Metaloplastika je ređala pobedu za pobedom. Naziv šampiona Šapčani su osvojili u velikom stilu. Sa 44 boda izjednačili su rekord Partizana iz Bjelovara. U 26 susreta doživeli su samo 2 poraza. Prvu titulu jugoslovenskog šampiona osvojili su: Bašić, Isaković, Vuković, Vujović, Rašić, Simonović, Čolić, Kuzmanovski, Tanasić, Karanović, Lukić, Milošević, Dražević, Ignjatović, Đukanović, Rosić i Spasojević. Treneru Zoranu Živkoviću pomagali su Aleksandar Pavlović i “tehniko” Luka Božanić. U toj sezoni predsjednik kluba bio je Sreten Filipović.

Od tada šabački rukometaši još četiri puta uzastopno bili su najbolji u Jugoslaviji. U šampionskom timu mesta nalaze se i mladi Zlatko Portner iz Hrtkovaca i iskusni Jasmin Mrkonja iz Zavidovića. Predvođeni trenerom Aleksandrom Pavloviću kome su pomagali i Zoran Živković, kao savezni selektor i pomoćni treneri Petar Fajfrić i Đorđe Lekić Šapčani su nizali rekorde u broju bodova. U sezoni 1984/85 osvojili su 47 bodova, au prošlogodišnjem takmičenju (1985/86) čak 49! To je samo tri boda manje od mogućih 52. Veliko je pitanje da li ćete ikada biti nadmašeno ovo izuzetno dostignuće.

Titule državnik prvaka omogućile su rukometašima Metaloplastike da se pet puta uzastopno bore i za Kup evropskih šampiona. U prvom slučaju razmišljanja o snabdijevanju i upravljanju Europom Šapčani su dogurali do polufinala. Eliminisali su Steaue iz Bukurešta i Honveda iz Budimpešta – prvak Evrope. Pobedonosni pohod prekinuo je snažni i iskusni tim CSKA iz Moskve. Pobeda u Šapcu sa šest golova razlike nije bila dovoljna za konačan uspeh posle revanše u Moskvi.

U drugom pokušaju Metaloplastika je stigla do finala najjačeg klupskog takmičenja u svetu. Posle pobeda nad Kilom (SR Nemačka) i Honvedom iz Budimpešta 1984. u finalu šabačke ekipe srela se sa Duklom iz Prage. Šapčani su važili za favorite. Međutim, povreda Vujovića i manji broj spremljenih igrača za takve okršaje omeli su da ispune očekivanja. S obzirom na to da je revanš susret u Šapcu završen istim rezultatom kao u Pragu, ali ovo puta u korist Metaloplastike, pobednika su odlučili sedmerci. Iskusniji igrači Dukle su imali više neravai neočekivano odneli pehar u Pragu.

Iako sam ja na domaku najvećeg uspjeha izmakao toliko željenih trofeja Šapčani nisu klonuli duhom. Kada ste se pridružili Cvetković iz Beograda i starosedeoci Ignjatović i Lukić ponovo su se javile stare ambicije. U pripremama za susrete u Evropi treneru Pavloviću pomagao je savezni selektor Živković. Ta saradnja i izvanredne igre šabačkih rukometaša doprineli su da se Metaloplastika najzad, okiti titulom prvaka Evrope.

Na pobedonosnom putu kroz Evropu (u sezonama 1984/85) da su bolji Šapčanima su morati da priznaju Škoda iz Plezna (Čehoslovačka), Steaua iz Bukurešta, FH iz Rejkjavike (Island) iu finalu Atletiko iz Madrida. Efektne i atraktivne igre Metaloplastike zadivile su ljubitelje rukometa i sporta i doprinele još većoj popularizaciji ove dinamične igre. Pred 14.000 gledalaca u revanšu finala u Madridu Metaloplastika je pobedila Atletiko sa 30:20 i pokazala superiornost koja nije zabeležena u finalu Kupa evropskih šampiona. Šapčani su osvojili pehar pariskog lista “L’Ekip” bez ijednog poraza, sa najvećim golom različkom u dve finalne utakmice (17) i najvećim brojem golova u jednom finalnom susretu (30).

Mnogi su tada rekli: “To mogu samo Šapčani”.

Prvu titulu šampiona Evrope osvojili su: Bašić, Isaković, Vujović, Vuković, Mrkonja, Portner, Cvetković, Milošević, Ignjatović, Tanasić, Lukić, Spasojević i Đukanović. Treneru Pavloviću pomagali su Živković i Fajfrić. Predsednik kluba bio je Dušan Maričić.

Da se neprikosnoveni u Evropi šabački rukometaši potvrdili su iu sezoni 1985/86. Na putu do finala eliminisali su Borča iz Banjaluke, Magdeburg i tim Steaue iz Bukurešta. Mnogo teže nego što se očekivalo u dve finalne utakmice bili su uspešni od ekipe Vibžeže iz Gdanjske, prvaka Poljske.

Da zlatna generacija šabačkih rukometaša sa punim pravom nosi taj naziv koji potvrđuje prava žetva medalja naše reprezentacije čiji su nosioci bili, upravo, Šapčani. Veliki doprinos osvajanju srebrne medalje na prvenstvu sveta u SR Nemačkoj, 1982. dali su Bašić, Isaković i Vujović. Među najzaslužnijim igračima za osvajanje zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu bili su i reprezentativci iz Šapca: Bašić, Isaković, Vujović, Vuković i Kuzmanovski. Prva četvorica, Mrkonja i Portner bili su kovači i zlata i prvog mesta na Svetskom prvenstvu u Švajcarskoj (1986).